Distorzija gležnja - trećeg stupnja

Distorzije ili uganuća gležnja, uz bolni lumbalni sindrom, druga su najčešća ozljeda ljudskog mišićno- koštanog sustava. Gležanj kao dio regije stopala čini prijelaz iz potkoljenice u samo stopalo te se svakodnevno preko ove regije prenose velika opterećenja, a nečesto ta optereenja, ovisno o situaciji u kojoj se nalazimo, budu prevelika te aktivni i pasivni stabilizatori gležnja popuštaju i dolazi do distorzije gležnja.

Gležanj je dodirna točka sljedećih kostiju, tibie ili goljenične kosti, fibule ili lisne kosti talusa ili gležanjske kosti i calcaneusa ili petne kosti. Gležanj se sastoji od dva zgloba, gornjeg i donjeg gležanjskog zgloba. Gornji gležanjski zglob, (articulatio talocruralis) poveznica je potkoljenice, tibie i fibule sa gležanjskom kosti i u njemu se vrše pokreti dorzalne i plantarne fleksije. Donji gležanjski zglob u kojemu se vrše pokreti inverzije i everzije stopala sastoji se od dva dijela, stražnjeg (articulatio subtalaris) i prednjeg (artuculatio talocalcaneonavicularis) koji je poveznica gležnja sa tarzalnim dijelom stopala.

Postoje aktivni i pasivni stabilizatori gležnja:

AKTIVNI STABILIZATORI – tetive i mišići: m. peroneus longus (glavni evertor stopala), m. tibialis anterior (glavni dorziflektor), m. tibialis posterior (invertor i plantarni fleksor). Ahilova tetiva s m. soleusom i m. gastrocnemiusom najvažniji je plantarni fleksor stopala

PASIVNI STABILIZATORI – ligamenti: tibiofibularni ligamenti, deltoidni ligament te lateralni ligamenti (lig. talofibulare ant, lig. calcaneofibulare i lig. talofibulare post). 

Distorzije gležnja najčeše nastaju kod uvrnuća, odnosno inverzije stopala do koje dolazi prilikom lošeg postavljanja stopala na podlogu, proklizavanja obuće po podlozi, kad se nagazi na neki predmet, kod iskoraka, kod doskoka, kod usporavanja ako se koriste duži koraci. Disttorzije gležnjeva česte su kod sportova ili aktivnosti u kojima se često vrše laterlane, tj. bočne kretnje ili promjene smjera i brzine kretanja, npr. kod košarke, nogometa, rukometa, hokeja na travi, itd. No česte i kod populacije koja se ne bavi sportom, kod starijih ljudi s lošijim vidom primjerice.

Postoje tri stupnja distorzije gležnja:

Prvi stupanj (gradus I)– karakterizira ga istegnuće ligamenata bez vidljivog puknuća, edem i bol su minimalni ili ih nema, funkcija je obično uredna ili minimalno oštećena. Oporavak i puni povratak aktivnostima traje 2-3 tjedna.

Drugi stupanj (gradus II)– umjereno teško uganuće koje je karakterizirano izrazitijom boli, a prisutni su edem i ukočenost zgloba. Prisutna je djelomična ruptura ligamentarnog sustava. Potrebno je 2 do 3 mjeseca da se povrate potpuna snaga i stabilnost zgloba.

Treći stupanj (gradus III)– najteži oblik uganuća karakteriziran jakom boli koja nakon početne prisutnosti može popustiti uslijed pucanja živčanih vlakana. Edem je velik i praćen intenzivnom ukočenošću zgloba. Prisutni su i znaci labavosti zgloba kao posljedica totalne rupture postraničnog kompleksa ligamenata i zglobne čahure. Može implicirati kirurški pristup liječenju, a oporavak traje 4-6 mjeseci.

Luksacija gležnja je puno rjeđa ozljeda od distorzije, a do nje dolazi pri primjeni veće sile na zglob i gotovo je uvijek praćena frakturom koštanih dijelova talokruralnog zgloba.

Liječenje, kako je navedeno ovisi o težini, odnosno stupnju distorzije, a češće se primjenjuje konzervativni pristup od operativnog. Terapija u akutnoj fazi podrazumijeva primjenu RICE metode (rest, ice, compression, elevation) kako bi se smanjio lokalni otok, hematom, bol i stvorili uvjeti za daljnji funkcionalni tijek terapije. Funkcionalna faza terapije podrazumijeva postepeno i progresivno vraććanje punog opsega pokreta gležnja, jačanje muskulature potkoljenice i stopala i uspostavljanje stabilnosti i ravnoteže gležnja. Jačanje mišića posebnu pažnju treba dati ekscentričnom jačanju peronealne muskulature (glavni stabilizatori everzije gležnja) i tibialis anteriora (glavni stabilizator padanja stopala prema dolje).

Prevencija: odabir pravilne  i kvalitetne obuće, pravilno jačanje mišića potkoljenice i stopala, pravilna stabilizacija gležanjskog zgloba, održavanje odgovarajuće tjelesne mase, rješavanje problema sa vidom kod populacije koja ih ima, naročito kod starijih, provedba preventivnih programa kod sportaša, itd.