Achilles tendon rupture - stage 1: initial postoperative program

Ahilova tetiva najsnažnija je i najduža tetiva na ljudskom tijelu. Završni je dio troglavog mišića potkoljenice i hvata se za stražnji donji dio petne kosti. Najčešće do rupture Ahilove tetive dolazi prilikom neizravnog utjecaja prevelike sile na već napetu tetivu. Tetiva puca prilikom započinjanja trčanja ili prilikom promjene brzine kretanja odnosno naglog ubrzanja ili kretanja u sprint. Mišićni rad vrši se kroz ekscentričnu i koncentričnu fazu, a do pucanja tetive dolazi u ekscentričnoj fazi u kojoj se tetiva izdužuje te zbog prevelike napetosti i dodane sile ne nju ona puca, često prilikom nagle kretnje stopala prema gore (dorzalna fleksija) koje je prije toga bilo u poziciji maksimalnog opsega prema dolje (plantarna fleksija).

Degenerativne promjene na tetivi, izazvane nizom faktora kao što su preopterećenje, loš izbor obuće, krivi pristup treningu, kronična nefleksibilnost tetive, prekomjerena tjelesna težina, starenje, itd., najvažniji su predisponirajući faktor kod rupture Ahilove tetive. Češće se javlja kod muškaraca (češće fizički aktivni i imaju čvršću, tj. kruću, manje fleksibilnu muskulaturu) i to najčešće kod aktivnosti prilkom ubrzavanja, skokova, doskoka, okreta. Bol koja se pojavi u trenutku rupture tetive je iznimno snažna, a nerijetko se u trenutku pucanja tetive čuje prasak koji je sličan onome pucanja biča. Nakon rupture osoba šepa i specifično je da ne može stati na prste ozlijeđenog stopala, ne može potisnuti prste prema dolje uz otpor i na mjestu pucanja tetive, cca. 2-5 cm iznad hvatišta tetive na petnoj kosti, može se palpirati udubljenje na samoj tetivi.

   

 

U akutnoj fazi treba se usmjeriti smanjenju boli i otoka aplikacijom leda na tetivu te primjenom uobčajene RICE terapije kod akutne faze bilo koje ozljede (R -rest, I –ice, C –compression, E –elevation). Daljnji postupak liječenja rupture Ahilove tetive može imati operacijski ili konzervativni slijed. Konezrvativni pristup se obično savjetuje osobama starije životne dobi koje nisu odveć fizički aktivne. Nekad je tok ovog pristupa rehabilitaciji podrazumijevao imobilizaciju ozlijeđene noge u trajanju od 12 tjedana , a danas se vrši putem funkcionalnog liječenja, gdje se stopalo savije dolje za 20-ak stupnjeva i krajevi tetive se srastaju u toj poziciji. Stavlja se sadrena imobilizacija koja ima krako trajanje, a potom osoba dobiva specijaliziranu ortozu koju mora nositi 8-9 tjedana. Tokom toga perioda provodi se adekvatna fizikalna terapija.

Kirurška rekonstrukcija, odnosno šivanje Ahilove tetive nakon njezine rupture koristi se znatno češće nego konzervativni pristup. Postoji niz metoda šivanja Ahilove tetive, a danas se osim klasične metode šivanja šavovima i pojačanjem mjesta puknuća okolnim tetivnim tkivom vrlo često primjenjuje i tzv. perkutana metoda koja podrazumijeva pristup bez velikog reza. Prednosti su joj manji ožiljak, lakše zacijeljivanje, brža mogućnost izvedbe aktivnog pokreta, ali rekurencija rupture nakon toga zahvata je puno češća nego nakon klasičnih pristupa rekonstrukciji tetive. Nakon operacije noga se stavlja u sadrenu imobilizaciju ili specijaliziranu ortozu u trajanju od 6 do 8 tjedana.

Funkcionalna faza terapije nakon rupture Ahilove tetive vrši se na način da se vraća opseg pokreta tetive,odnosno njezina elastičnost te se radi na aktivnom jačanju mišića potkoljenice kroz progresivne vježbe jačanja. Naglašeno, ali vrlo pažljivo i postupno se radi na ekscentričnom jačanju troglavnog mišića potkoljenice. Ova faza provodi se 6-8 tjedana nakon operacije, odnosno kada se imobilizacija skine trajno sa noge.

Prevencija: dobro zagrijavanje i dinamičko istezanje tetive prije provedbe aktivnosti, izbor kvalitetne obuće, održavanje odgovarajuće tjelesne težine, preventivni program ekscentričnog jačanja mišića stražnje strane potkoljenice, obraćanje pažnje na pojavu bolova u tetivi i njihovo pravilno tretiranje u tetivi prije nego dođe do same rupture, itd.

 

POČETNI PROGRAM 

Program rehabilitacije kroz prvih 15 tjedana nakon kirurške rekonstrukcije, odnosno šivanje tetive. Radi se na smanjenju otoka i hematoma, postepenom i pažljivom vraćanju opsega, odnosno dužine tetive (tjedni ciljenvi s obzirom na početnu dužinu tetive) te se također primjenjuju vježbe statičkog jačanja mišića potkoljenice.